Crveni slap proizvodi
melodiju svih tonova.
Kompliciranu mrežu
isprepletenu glasovima prošlosti.
Kapljica prozirnog dragulja
zaustavljena okom ne moralnog odsjaja.
Žedno stablo od sreće šuti,
pa se neprimjetno njiše.
Znatno jasnija slika
trenutno je u mutnim prostorijama,
gdje magla nije pojava,
već činjenično stanje razuma.
...U novo nastaloj zbrci i ludila snova, želja da se čuje za ovaj blog biva sve veća.
Međutim, uvijek kad nešto krenem raditi, sve odjednom stane i inspiracije je sve manje.
Zatvoren u malenoj sobici u kojoj moja inspiracija i djela čine jedinstvenu strukturu leda i vatre, gube se prave važnosti onoga o čemu želim govoriti!
Zbunjen vlastitim stihovima, izgubljen u životu u kojem živim ili bi barem to htio, nestaje sve ono za što se borim....
Zbunjen ali sretan želim se okrenuti i početi raditi projekt vlastite ludosti i od toga načiniti remek djelo luđaka!
Hm,hm, previše riječi za kasni sat :/
Možda jednom i uspijem u tome :)
Još jedan blog ispred mene,još jedno oduzimanje vremena, kojeg nitko od nas nema na bacanje,zar ne?
Još jedna stranica koja je u mojoj glavi jako originalna,ali već negdje u bijelom svijetu viđena.
Proći će mjeseci prije nego ovaj blog uhvati vjetar u svoja njedra, proći će dosta vremena dok ovaj blog,ovaj mali kutak slobode u kojem svatko može uživati,postane posjećen i dok se za njega sazna. Ali,svaki početak je težak,pa i ovaj,zar ne?-Jest!
Ovo je dakle početni post,napisan sa strane mladog,ali starog momka!
Nebih previše o sebi,to ostavljam objektivnim očima da prosude i govore,hvale ili grde!Hvala!
Opomena
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajao od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde.
(A.B.Šimić)
Povratak
Ko zna (ah niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam, da li da je želim,
ili ne želim.
U moru života, što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.
Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna u plavom,
Ne sluteći, da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!
Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve, što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Poglédat ko stranci,
Bez imalo svijesti, koliko nas vežu
Neki stari lanci.
No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono, što je bilo;
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam, da li da je želim,
Ili ne želim.
(Dobriša Cesarić)
ALBATROS
Često za zabavu mornari na brodu
Love albatrose, bijele morske ptice
Što prate brodove uz duboku vodu
Kao ravnodušne, tihe suputnice.
Tek što ih uhvate i na daske stave,
Vladarice neba nespretno i bijedno
Spuste svoja krila i, pognute glave,
drže ih ko vesla postiđeno, čedno.
O, kako je mlohav taj putnik krilati!
Nedavno prekrasan, kako li je ružan!
Netko mu kljun draži onim što dohvati,
Drugi oponaša hod mu tako tužan.
Pjesnik je nalik tom gospodaru neba
Što živi u buri i carskog je roda,
U zemaljskoj hajci nema što mu treba
I silna mu krila ne daju da hoda.
(Charles Baudelaire)